(R)EVOLUCIJA IZLAGAČKIH MODELA

Dajan Špirić, Mladen Bundalo / Jun 2010

Bosna.net - Jiri Ptacek [recenzija]

„(R)Evolucija izlagačkih modela” je u svakom slučaju odličan rad. Naslov može donekle voditi pogrešnoj predstavi, jer razvoj izlagačkih modela zapravo nije preovlađujući fokus. U centru pažnje je ovde kompleksna preformulacija relacija između realnog i virtuelnog koja se dešavala tokom poslednje decenije, a koja se dešava i danas, kao i promene društvenih odnosa (društvenog ugovora) u kontekstu globalne digitalne infrastrukture, koju trenutno reprezentuje pre svega Internet. Umetnost prirodno postaje deo ovih procesa, jer reaguje na razvoj digitalnih tehnologija i njihovo prožimanje sa svakodnevnim socijalnim interakcijama i kognitivnim procesima savremenog čoveka.
Bundalo i Špirić pokazuju izvanrednu erudiciju u oblasti istorije i teorije umetnosti kao i sposobnost tumačenja istorijskih i aktuelnih sistema mišljenja iz domena filozofije. Zahvaljujući tome uspeli su da potkrepe svoje tvrdnje dobro izabranim citatima i argumentima, a koje dalje samostalno razvijaju. Na kraju na red dolaze i galerijske institucije, koje osnivaju svoj novi identitet na neprestanim promenama politika i strategija, i njihova transformacija u „pozornicu” (jedino citat Borisa Groys-a o umetnosti, koja nastaje u novim uslovima biopolitike se ovde izuzetno ne odnosi direktno na datu temu).
„(R)Evolucija izlagačkih modela” prethodi praktičnom delu njihovog diplomskog rada „Art Zeppelin”, virtuelnoj galeriji kreiranoj u Internet okruženju, pomoću koje autori istražuju mogućnosti „art-prezentacije u novim medijima”. Opis njenog oblika i ciljeva čine sastavni deo ovog rada, mada ja više cenim poglavlje koje sledi, „bosansko-hercegovački net.art”. Ono predstavlja kritičku refleksiju razvoja kompjuterske umetnosti u lokalnom kontekstu zemlje koja je „tradicionalno bila odsutna iz vladajućih, evropskih kulturnih diskursa” i koja nakon prethodnog vakuma sada prolazi kroz fazu simultane komparacije različitih istorijskih uslova, uticaja i kontekstualnosti, koji su kao „makro strukture aktuelizovane unutar uskog bosansko-hercegovaĉkog diskurzivnog prostora”. Možda je ovaj odeljak previše kratak i nedovoljno konkretan da bi mogao da posluži kao osnova za dijalog unutar tamošnje kulturne sredine. Bez obzira na to, imajući u vidu naročito značaj koji pridaju tom okruženju, svakako bih dvojicu autora pozvao da ga u budućnosti prošire i objave.
Jiří Ptáček

Bez Naziva - Miodrag Manojlović [recenzija]

Pisati o onome što radimo može nam pomoći da bolje artikulišemo nivoe znanja kojima raspolažemo, pa da se onda sa te pozicije pokušamo vratiti na početak. Početak je individualna kategorija i od nas traži hrabrost da ga pronađemo. Prilikom traženja, kretanje informacija koje međusobno razmjenjujemo i dalje je uslovljeno mehaničkim i prostornim principima prenosa informacija.
Uslovljeni alatima za prostornu i vremensku komunikaciju, nametnuli smo granice našem bivstvovanju. Oni koji se nalaze u središtu prostora kojim smo se ograničili prividno su slobodniji od onih koji su uz rub granice, samo zato što tu granicu ne vide.
Granica je nestabilna, stalno je odlažemo, u zavisnosti od toga da li smo unutra ili vani. Pogled uperen ka unutra govori nam da smo vani. Vani smo nesigurni i tražimo utočište. Kada kročimo u kuću u kojoj ne postoje ni vrata ni prozori, pred nama se otvara novi svijet koji je samo prividno materijalan, jer mi o tom svijetu posjedujemo samo skup informacija koje nam onda sugerišu doživljaj realnosti i tako upotpunjuju naša čulna i misaona iskustva. U tom svijetu lampice svijetle, zvijezde meĊusobno razgovaraju, oblik i oblak su jedno, ĉujemo nepostojeće zvukove, vidimo ono što ne gledamo, nepomično se krećemo, vrijeme u tom prostoru - vrijeme, šta je vrijeme?
Koliko god kročili u kuću novih svijetova, ontologiju „starog” svijeta i dalje odgonetavamo.